Kompozicije podivljalog uma

Čitati uz čaj i zvukove divlje prirode


20.04.2017.

Snijeg

Pričaš mi o odlomljenim granama i pognutom cvijeću koje je aprilski snijeg ostavio iza sebe. Tužna si, ljuta čak. Pokušavam da popravim situaciju, govorim kako će Majka Priroda naći načina da sve popravi. Normalno je, drveće se očistilo od starog granja, nastavlja rasti...zatišje. Čekam tvoju reakciju i osjećam krv kako mi juri u glavu, dajući mojim obrazima nijansu crvene koja mi se prije tebe nikad nije dešavala.
Napokon progovaraš. "Samo mislim da je jako tužno, s obzirom da se radi o ŽIVOM BIĆU." Ponovo tišina. Ostavila si me samu u praznoj hali, bacivši na mene teret svojih riječi, tjerajući me da se osjećam krivom jer ne žalim polomljeno granje divlje trešnje.
.
Oduvijek sam voljela snijeg. Ima nešto čarobno u načinu na koji sve zašuti i pusti pahuljama da pjevaju akapele dok lagano lepršaju ka tlu. Noćno nebo boje sangrije i beskrajni vihor sitnih bijelih krijesnica u meni su oduvijek budili osjećaje drugačije od svega ostalog.
Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji se mole za sunce i ljetne žege, a uvijek ih je bilo više. Prije sam pokušavala da ih ubijedim, pričala im priče o ljepoti snijega, trudila se da im dočaram sve što vidim kad pogledam u planine prekrivene besprijekorno bijelim ćebetom. Odustala sam od toga kad sam shvatila da je bespotrebno. Malena pahulja će ostati jednako očaravajuća, nezavisno od toga kako je drugi vide.
.
Kada si ušla u moj život, opet sam osjetila predivni spokoj koji mi je prije donosio samo decembarski snijeg. U zagušljivoj vrelini ljeta, tvoja pojava se nadvijala iznad mene poput ugodnog hlada guste prašume. Slagala bih kad bih ti rekla da sam znala da donosiš takav smiraj, ali te moja duša prepoznala i prigrlila kao starog znanca iz prošlog života.
Zvala sam te pahuljom, jer si upravo to i bila. Maleni kristal savršeno bijel, izdaleka toliko običan, a tako poseban svakome ko ti priđe dovoljno blizu prije nego što mu se otopiš na dlanu.
Još si po nečemu bila poput snijega. Fatalna u svom savršenstvu, bolno ledena i neumoljivo silna, sručila si se svom snagom na tanke niti mog bića i pokidala ih kao paučinu. Baš kad su procvali beskrajni vrtovi moje psihe, kad su zarasli stari ožiljci i kroz pjesmu olistale nove radosti srca, prestala si biti sitna pahulja rasplesana u zraku iznad mene, a postala oluja koja ruši sve pred sobom. Pritisnula si svaku tek oživljenu misao i savijala je do zemlje, sve dok se nije prelomila pod težinom tvojih riječi. Sve tek ocvale ideje, sve mirisne ružičaste cvasti, leže mrtve na zemlji iskidane oštrim sječivima snježnih kristala. Nikada neće postati krupne tamnocrvene trešnje koje smo trebale ubrati zajedno.
.
.
Ovog aprila, snijeg se vratio da me još jednom pokuša razveseliti. Umjesto toga, polomio je granje i iskidao cvijeće, dozivajući psovke i bijes na usne najmanje oštećenih. Da, dok se svi ljute na besprijekornu bjelinu njegovog plašta, drveće mu oprašta. Pognuta topola oplakuje svoje ozelenjele udove i upire suzne oči u tlo, ali ga još uvijek voli svim srcem. Oprostit će mu i u kasnu jesen ponovo će da se zagrle i zaplešu tango na vjetru.
Zato nemoj, mila, pokušavati da me okriviš za bilo šta. Razumijem ja bol prelomljenog granja i bolje nego što misliš. Pognuta trešnja se ne ljuti na ledeni bijeli pokrivač, pa nemoj ni ti. Umjesto toga, znaj da ga voli jednako snažno, jer je svemir upravo tako odlučio.
Ipak su najjače ljubavi uvijek najbolnije.

28.03.2017.

Zaborav

Skupljam na hrpu u glavi sve u čemu vidim tebe.
Zelena sijalica, plišani medo i rokovnik
Izlizani ružičasti dvosjed u mom najdražem kafiću
Urban, Elemental i moderni sevdah
Hladno Pivo
Snijeg i grijanje nekih promrzlih dlanova u svojim, još hladnijim
Minijature svakodnevnog pokućstva
Vožnja na prednjem sjedištu i pjevanje iz sveg glasa
Policija
Grudnjaci s prednjim kopčanjem i viseće naušnice
Psi, djeca, ovce, pande
Moja najdraža desetka u indeksu
Paljenje cigareta jedne za drugom u zatvorenom autu
Ljepotica i Zvijer
Tvoj prokleti parfem koji mi svakim daškom kroz kičmu tjera ledene trnce
Toliko tvojih prijateljica koje više ne mogu pogledati u oči, a da ne zaplačem
Miris svježeg peciva
Knjiga koju si kupila na trafici, jer te neodoljivo podsjetila na mene
Gola ramena žena u prolazu, ničija zaobljena baš onako savršeno kao tvoja
Jutarnji alarm
Tablete
Moj šareni džemper koji ti je bio strašno ružan
Parovi koji se drže za ruke i tiho ignorišu svijet oko sebe
Zelene jabuke i kaktusi
Slagalice
Neko tuđe 'dobro jutro'
.
.
.
Želim da zaboravim, izbrišem, da ti vratim sve što sam stavila na ogromnu gomilu ispred sebe. Kada bih ti vratila sve što si mi prepustila kad si morala da odeš, šta bi mi ostalo?
Par mirisnih svijeća, neka stara dukserica i nepoznata ulica u koju do sad još nisam kročila.
Koju pjesmu da poslušam kad mi se čitav svijet ruši, a da mi na svojim krilima ne donese tragove tebe? Gdje da pobjegnem, ako ne postoji mjesto na kojem nismo ostavile trag? Koga da prigrlim u hladnim noćima, kad mi prsti pamte i traže samo kašmirnu kožu tvojih leđa?
Izbrisala sam svoje stare uspomene da napravim mjesta za život s tobom i evo me sada... gušim se u beskrajnom oceanu ničega i jedino kopno kojem mogu pobjeći prekriveno je sitnim sječivima uspomena na nas.
Nisam znala da ću iz noći u noć moliti zvijezde da prođe, da me prestaneš boljeti, makar to značilo potpuni zaborav svega što smo imale.

26.03.2017.

Tvoja mana

Ti nisi kao ona. Da, govorim tebi, nježni anđele mojih najbolnijih dana. Toliko je stvari na tebi koje ona nije imala, toliko detalja koje sam uvijek priželjkivala vidjeti.
Ti se boriš da ostaneš. Srčano poput divlje zvijeri grizeš i grabiš plavičaste skute moje prošlosti, trgaš ih da me zaštitiš i da se sviješ oko mog usnulog tijela tako da me ni košmari ne mogu dodirnuti. Tu si i kad ti u zraku uhvatim ruku sa bijesnim noktima okrenutu ka izboranom licu mojih uspomena. Ne dam ti da ih povrijediš, jer one su moje najdraže vrele suze koje natapaju postelju u besanim noćima. Ne dam ti da ih pokidaš jer su dio mene. A ti si tu.
Svaki put kad te otjeram i pustim svilenim rukama tuge da me obgrle i nose negdje daleko, pratiš me. Posmatraš iz mraka sjene i čekaš. Znaš da ću uskoro da padnem, krvavih stopala i izgrebanog lica, izmučena od teškog puta u prošlost. Tada ćeš izaći iz mraka, pružiti mi svoje nježne prste i zvati me da pođem s tobom.
Kao i svakog puta, uspravit ću se na noge i zakoračiti, pružiti svoje nažuljane dlanove ka tebi i misliti da ovaj put zaista mogu. Ali samo trenutak prije nego što te dotaknem, opet će se javiti ona. Sjajna prilika obučena u finu sutonsku izmaglicu, skrivenog lica i milog glasa će me dozivati da je ne napuštam, a ja ću ustuknuti. Skameniti se u mjestu i gledati kako se moj um igra sa svijetom, kako iskrivljuje iznova tvoju anđeosku pojavu u groteskni prizor čudovišta koje oštrim očnjacima želi da je povrijedi. Nju, moju milu - još uvijek obgrljenu čudnom haljinom od svjetlosti i snova, ali sada otkrivenog lica. O, šta bih sve uradila da na tom licu zauvijek ostane iscrtan osmijeh...Bježim ti ponovo, sve ukrug.
Ti ne voliš seks. Želiš nekoga ko će te skinuti golu do kože, bez da te ijednom dodirne. Kažeš da sam to uradila. Da si samo znala koliko to nisam htjela... razodjenuti nečiju dušu i ostaviti je ogoljenu pred vjetrom koji šiba poput stotina vatrenih bičeva, to je najgore što jedan čovjek može da uradi. Vjeruj mi, znam. Doživjela sam isto.
Sada više i ne osjetim bol zamrznutog grumenja zemlje koje mi se zabada u tabane. Koža je pucala iz dana u dan, dok je jednog dana nije prestalo doticati. Koračam gole duše kroz zaleđenu pustinju, pjevušim milu pjesmu koju smo slušale iza zamagljene šajbe na polupranom parkingu, dok me je skidala pogledom. Komad po komad, oklop oko mog postojanja padao je na zemlju nestajući bez traga. Kad je pao i posljednji, kad je vidjela sve ožiljke i rane koje su od mene pravile neobičnu umjetninu, okrenula se i otišla. Pobjegla je jednako kako zaigrane djevojke nestanu s tvojom odjećom nakon što te namame u ledeno planinsko jezero, ostavljajući te samog, postiđenog i sleđenog.
Malena, tvoju dušu nisam skinula ja. Sama je stala pred mene i gracioznim pokretom s ramena odgurala finu svilu, otkrivajući galaksije. Najljepši predjeli, procvjetalo drveće japanske trešnje, Valcer cvijeća koji zvoni kroz prostoriju sa starog gramofona... vidjela sam i čula sve što mi imaš ponuditi. Mirne noći pod zvjezdanim nebom, traženje sazviježđa prstom spajajući sitne benove na tvojim leđima, smijeh i sreća do beskraja...
U tvojim očima vidim najljepše morske dubine. Zelenoplavi beskraj u koji se mogu utopiti i pobjeći kada imam osjećaj da čitav svijet stoji na mojim leđima. Tvoje oči umiruju, liječe, tjeraju čovjeka da zaboravi na bol i udahne život. Tvoje oči bi bilo kome bile dovoljne da se izgubi i prepusti nježnosti koju toliko čezneš da daš. Ali ja ne volim more. Ono u meni budi nelagodu, tjera me da se povučem što dalje.
Uvijek sam više voljela miris borove šume. A njene oči... njene oči su poput drveta. Sjećam se kako me zbunjeno gledala kad sam joj to rekla, gotovo uvrijeđeno. Drvo ne može biti lijepo. Drvo je 'obično'... Nije znala koliko sam uživala gledati u sitne linije i brojati ih kao godove zasječenog stabla. Pet... pet svijetlih krugova koji savršeno grle jedni druge. Zbog njenih očiju zavoljela sam smeđu boju.
Anđele, ti ni po čemu nisi kao ona. Za mene, to je tvoja jedina mana.

23.03.2017.

Čekam

Možda, ako se potrudim dovoljno jako, sjećanje na tebe potpuno izblijedi. Možda ispariš iz plahti, zidova i zastora ako sačekam još samo malo
Ako ispišem tvoje ime na svakom praznom listu svoje duše, da li će doći dan kad neću moći da razaznam nijedno slovo?
Pričam, ponavljam nas kao mantru, nadajući sa da si kao pjesma koja dosadi kad je čuješ previše puta.
Pjesma... da... upravo si to. Bila si veseli durski ritam po kojem je skakutalo srce, šaljući te u svaku ćeliju mog bića; vesela melodija uz koju sam plesala sa životom.
Zanima te šta si sada? I dalje si pjesma, samo odavno u molu. Jednom su, usred usnule noći, neki nevidljivi prsti podmuklo promijenili zapise na stalku našeg klavira. A moje srce, budalasto i naivno, samo je nastavilo svirati. Pritišće ledene tipke, stiže svaki takt, ne znajući da svira pred praznom dvoranom. Ovaj nastup čujem samo ja.
Boli me svaki trenutak njegove tačke, ali ga ne prekidam. Čekam zamagljenog pogleda i stisnute šake na posljednji ton. Šta dolazi nakon toga?
Ne požurujem ga jer se plašim. Šta ako nakon ove kompozicije ne dolazi nova? Šta ako je ovo posljednji bis, nakon kojeg se gase reflektori i ostaje vječni mrak?
Plašim se da više nikad neću čuti muziku, pa zato šutim i čekam da se mol ponovo pretvori u dur.

12.03.2017.

One

One su predivne. Svaka od njih na svoj način toliko posebna, toliko sposobna da me uzdigne do zvijezda. Svaka od njih toliko dobra za mene. Pronalazile su me svaka na svoj način, a sve gubile na isti - moj.
Prva mi je najmilija. Do kasno u noć maštale smo o dalekim predjelima za kojima nam srca žude, za samoćom i tihim razgovorima o stvarima koje su se samo nama činile bitne. Držala se za mene čvrsto poput djeteta za majčine skute, nadajući se da ću je izvući iz duboke provalije u koju ju je gurnula neka druga, nekad prije - baš kao ti mene.
Njene oči su pričale najljepše bajke, sa svakim pogledom šaljući moćne vjetrove ljubavi i požude, njoj tako tople, a meni... meni samo hladne sjeverce koji šibaju kroz dušu poput užarenih bičeva. Kada su te oči zaplakale, osjetila sam potpuno novu bol. U svakoj blistavoj suzi mogla sam vidjeti svoj odraz, neumoljivo tačan, nepogrešivo moj, kako me probada ledenim pogledom kojeg nisam bila ni svjesna. Povrijedila sam anđela. Pokidala sam krhka krila rajske ptice, samo zato što više volim crno perje gavrana.
Druga se pojavila niotkud. Tiho kao san, nježno poput leptira, ušetala je u moj život i poželjela da ostane. Okrenula je leđa svemu što je do tad gradila, samo da bi svoju ruku stavila u moju.
Pričala je bez prestanka, razmičući sivilo pepela u isprepletene hodnike omeđene opušcima, izbjegavajući moj pogled. Da se samo odvažila da me pogleda. Da je samo uhvatila beskrajne priče koje sam joj ispisala pogledom na licu, kosi, rukama. Tako jako sam željela da pročita sve što su joj ove oči pokušale reći. Molila sam je da ode. Samo da preko ruke prebaci plavi kaput i izađe bez riječi. Ne bih je pratila. Preklinjala sam je da shvati da zelenilo mojih očiju nisu livade, planine, ni proljetni vrtlozi tanke trave pod bosim nogama. Da ih je pogledala, znala bi da su ovako zelene mahovine bijednog potočnog korita, izmorenog otužnim slapovima vode koja ne prestaje teći, nikada. Samo da me pogledala...
Treća... treća u sitne sate skakuće pod zvjezdanim nebom, pokušavajući da mi dokaže da je trijezna. Pada. Smijemo se. Navlači kapuljaču i hoda pored mene, obećavajući da je iskrena. Svidjela sam joj se. Zašto - nemam pojma. Misli da joj ne vjerujem ali ne zna, ne zna da u tome nije stvar. Ne zna koliko me podsjeća na tebe kad se onako slatko glupira nasred grada, ne pitajući se ko je gleda.
Usne nam se spajaju i na momenat utonem u zaborav, prepuštam se. Prekidaju nas glasovi i koraci koji su nam sve bliže. Govorim joj da pazi, ne smiju nas vidjeti. Kaže da je ne zanima i ne zna koliko me njen odgovor boli. Nije znala koliko sam iskreno željela da to budeš ti, da me samo još jednom poljubiš pred čitavim svijetom, kao da će naš poljubac polomiti tvrdu mržnju oko svih duša koje nas žele povrijediti. Ona još uvijek ne zna. A uskoro će saznati.
Sve su prelijepe kad se smiju, kada su ozbiljne, zamišljene. Sve su u meni vidjele samo sjenu nečega što je tu davno bilo, nečega što je otišlo zajedno s tobom.

11.03.2017.

Horoskop

Nikad prije nisam vjerovala u horoskop. Neka tamo nebeska tijela poredana u neki konkretan slijed da bi meni odredila karakterne crte i budućnost - jednostavno se ne slaže uz moja shvatanja. Malo, svojeglavo stvorenje u meni nikad do sad nije dozvoljavalo da mi bilo kakvi spoljašnji faktori diktiraju život.
Pa ipak, u zadnje vrijeme se često uhvatim kako listam u beskonačnost interesantne i malo manje interesantne činjenice tvog horoskopskog znaka. Zaustavim se, promijenim fokus, nastavim po starom. Svaki dan, nepogrešivo.
Kažu da si tvrdoglava. Ne mogu da vjerujem da mi je bio potreban internet da to shvatim. Jednom sam provela sat vremena pokušavajući da te ubijedim da imaš razloga da se nasmiješ. Navodila sam ti sve male stvari koje su mi padale na pamet, razgovarala ozbiljno, glupirala se, molila. Rekla si mi da sam dijete. Ismijala si moj optimizam. "Od ljubavi se ne živi.", prekinula si me kad sam pokušala da ti kažem da zauvijek imaš mene. Nisam znala da ti objasnim da je tvoja ljubav jedino što moj život čini vrijednim. Horoskop kaže da si tvrdoglava. Ja sam vjerovala da je problem u meni.
Sposobna si za stabilne i čvrste veze. Sigurna luka, kako kažu. Neću te lagati - to si mi uistinu i bila. U životu si prošla mnogo i zaslužila si samo najbolje od ljudi - pokušala sam biti upravo to. Najbolja verzija sebe. Prešutila sam mnoge stvari. Nikad nećeš znati koliko je hladnih oštrica tvojih riječi probadalo moju dušu, iznova i iznova. Ne znaš koliko oštre zube imaju neki tvoji postupci, niti koliko snažno trgaju srce u komade sve one šale za koje si i sama znala da su pretjerane. Nisam ti rekla ništa od ovoga jer znam da nisi loša osoba. Nisam se požalila jer si bila sve što i sama težim biti. Pobunila si se jer trpim. Prestala sam da trpim. Otišla si. Kažeš da ti treba veza bez ikakvih nesuglasica, treba ti sigurna luka. A ne znaš da sam davala sve od sebe da ti nikad ne zatreba niko drugi. Horoskop je i to pogodio.
Kompatibilne smo. Mislila sam da je tako, stvarno jesam. Još uvijek sam sigurna da ne postoji druga osoba koja će se tako savršeno uklapati u moje postojanje. Ti si zamislila nešto drugo i otišla to pronaći. Ostala sam tu sa svežnjevima horoskopa, da pretresam i tražim načine da promijenim prošlost. Šta sam mogla uraditi drugačije? Ko sam mogla biti, da budem tvoja osoba? Mora postojati neki odgovor.
Znam da je suludo ovo što radim, u kratkim lucidnim periodima mi je potpuno jasno - horoskop je i stvoren da od čovjeka napravi olupinu, ali šta drugo da uradim? Ako su zvijezde rekle da postoji način, ne odustajem dok ga ne pronađem.
Ne krivim te nizašta. Ne mogu se naljutiti na tebe. Zamjeram jedino prokletom horoskopu koji mi neprestano ulijeva nadu da ću nekad, jednog dana, pronaći način da srcu vratim dio koji je izgubljen onog dana.

05.03.2017.

Voljeti sebe

U zadnje vrijeme toliko često govorim 'rekla sam ti', da počinjem sama sebi ličiti na srednjovječnu viklerušu sa tankom cigaretom među prstima. Znate ona što sjedi u frizerskom salonu bar sat vremena duže nego što je neophodno, mlati nogom po zraku dok se polako ukorjenjuje u stolici i samo priča - o svojoj natprosječnoj djeci, natprosječnim kućnim ljubimcima, vlastitoj natprosječnoj egzistenciji i tako dalje. Eh, ta vikleruša.
Uhvatim se sve češće i da likujem dok izgovaram te riječi. "Jesam rekla?", popraćeno pretjerano entuzijastičnim osmijehom, ako se uzme u obzir da je to što sam rekla bilo "uradiće tačno ono što smo joj govorile da ne radi, sjebaće se i onda će se opet vratiti nama da nam kuka."
Ali u stvarnosti, ne radujem se ja tuđoj nesreći. Ne radujem se toliko ni činjenici da sam bila upravu, koliko se smijem da ne bih zaplakala od muke. Kako je moguće da ljudi sami sebe toliko ne poštuju, da neko drugi više pazi na njih nego oni sami? Šta je to u nama što nas toliko silno gura iz greške u grešku, usprkos ljudima koji svom snagom vuku za rukave i odvlače nas od ambisa? U konačnici, šta je to u ljudima, što ih navodi da zatraže pomoć, a onda je odbiju i urade po svom? Krenu na skakanje s padobranom, a onda odbiju staviti padobran na leđa, samo par sekundi prije nego što iskoče iz aviona.
Da se razumijemo, nisam ni ja ništa drugačija. I ja sam uvijek nepresušni izvor mudrosti i zdravog razuma svima, osim samoj sebi. Ljudska priroda je nevjerovatan fenomen. Želimo sebi svo dobro ovog svijeta, ali uvijek rješavamo tuđe probleme sa čistijim umom nego vlastite.
Moglo bi to biti jer se svi mi osjećamo kao da se izdvajamo iz mase. Svi imamo osjećaj da smo drugačiji od čitavog monotonog svijeta. "Postoje dva mentalna sklopa kod ljudi - moj i onaj drugi, koji ima ostatak čovječanstva. U skladu s tim, na mene nisu primjenjive ni klasične psihološke metode, moja ljubav, moj strah i moja sreća - drugačiji su nego kod drugih a, istini za volju, i stabilnija sam od njih. Što bih onda primijenila svoje pametne savjete na vlastitom životu? "
A onda se sve sruši, strmoglaviš se u provaliju i na njenom dnu se sretneš ponovo sa svim onim ljudima za koje si 'znala' da će tu završiti jer te nisu poslušali.
Nije dovoljno da se ovo desi jednom. Nije dovoljno ni dva, a uglavnom ni tri puta. Moraš se nebrojeno mnogo puta zakovati u nebesa, srušiti se i opet podići, dok konačno ne otvoriš oči. Ikar bi ponovo napravio istu grešku, da mu prvi put nije bila fatalna. Mi imamo tu sreću da nas većina naših grešaka ne ubija. Ponavljamo ih neumorno, sve dok ne naučimo kako da ih prestanemo praviti, ili barem dok ne shvatimo da je potrebno sagnuti se ako ti u lice leti teška hipotetička bejzbol lopta koja se zove život.
Napokon, sa dušom i životnim elanom nakupljenim u kantu u vidu sitnih komadića, shvatiš neke stvari. Možda ipak nisi posebno biće koje se izdvaja iz mase, možda ipak tvoje slomljeno srce boli jednako kao i tuđe. Tvoje kosti pritišće isti teret kao i bilo koga drugog, svi krvarimo istu krv.
Onda sjedneš u mirnu oazu svog postojanja, istreseš na zemlju sve komadiće i nanovo se stvaraš, uplićući u svaki šav svaku dobru misao koju si prije tako srdačno dijelila svijetu, ne ostavljajući sebi niti jedan jedini slog.

02.03.2017.

Da su dani u sedmici osobe...

Ponedjeljak
Neprijatno hladna prolaznica na ulici. Lijepa, ali kilometrima udaljena od trenutka u kojem živi. Ona žena koju ćeš u životu sresti samo jednom, a pamtiti do kraja života, pitajući se da li oštre crte njenog lica izgledaju nježnije kada ih obasja crvenilo zalaska sunca.
Utorak
Utorak mljacka dok jede, glasno podriguje i stane ti na nogu u gradskom prevozu. On je star čovjek, odavno uspavanog optimizma u srcu i svakog dana nanovo probuđenog bijesa u očima. Kukavica je, pa će svu svoju ljutnju, poput vreće uglja, istresti u lice grupi mladića na skejtbordima pored njegove kuće. Duboke bore oko očiju i usta, tako često usmjerene ka tlu, blago se poviju nagore i nasmiju svaka za sebe jedino kada starac na krilu drži svoju unuku. To malo djetešce riđih uvojaka i zaraznog osmijeha ponekad, samo na momente, probije stjenoviti oklop i otkrije metko i živo srce svog vječito namrštenog djeda.
Srijeda
Ona je komšinica sa trećeg sprata. Živi tu već četiri godine, ali nekako joj još uvijek ne znaš ime. Njena pojava ne drži u sebi ništa što plijeni pažnju. Prolaziš pored nje na ulici, pogledom prelijećeš iznad njene prosijede kose dok stojite na suprotnim stranama ceste, očešeš se o njeno rame u prodavnici, ali nikako da zapamtiš to lice. I bude ti žao. Primijetiš njenu ruku kako se posramljeno vraća duboko u džep kaputa, nakon što je prešla pola puta do srdačnog mahanja koje ti je htjela uputiti. Opaziš jednom, nakon četiri godine - da ima starog maltezera s kojim svake večeri šeta uz rijeku, te da na ruci nosi tanku zlatnu burmu, a supruga zasigurno odavno nema.
A onda, jednog dana, kada je više ne bude - shvatiš da je ugodni miris cimeta i peciva, onaj koji te krijepio svakog jutra kad zakoračiš iz stana - nestao istog dana kada i ona.
Četvrtak
Donosit će ti tvoju najdražu čokoladu. Pjevat će ti iz sveg glasa dok se vozite autoputem. Pisaće pjesme - svaki dan. Sredit će se za tebe svaku put kad izađete. Zapravo, radit će sve što voliš. Previše, prečesto, presavršeno. Dosadit će ti, osjećat ćeš se loše. "Zašto sam ovako nezahvalna?"... "Šta nije uradu sa mnom?"... Ne zaslužujem ovoliku pažnju."
A onda ćeš shvatiti: pjevala si i ti, pokušala si da pišeš, donijela si joj vruću supu od povrća kada je bila bolesna. Jedina razlika je u tome što tvoje pjevanje više liči na poziv upomoć, ne znaš pisati, a supu si joj odnijela bez velike teatralnosti - samo si htjela da joj bude bolje. Sjetit ćeš se da ne zna da kuha, pa nikad nije htjela da pokušate skupa. Znala je koliko voliš plesati, ali se nikada niste našle na podijumu. Voljela je kad prijateljicama pričaš o njenim gestama.
Ona je pjevala jer je voljela zvuk svoga glasa, a ti si pjevala jer si voljela nju.
Petak
Voliš je do Plutona i nazad. Ona je superljepak tvog života. Znate se tek nekoliko godina, ali ste zajedno prošle sve - slomljena srca, slomljene noseve, prvi seks i prve prave probleme. Ona je sigurna luka u kojoj se kriješ od svega što ti nanosi bol. Ona je petak navečer u najdražem kafiću, uz smijeh do suza i plakanje do konačnog vedrog kikota. S njom isključuješ mozak i uključuješ srce, spuštaš barikade, ponovo si samo ti - gola do čiste emocije, sablasno ranjiva i sanjivo sigurna, svjesna da ćeš, dok god ona postoji, uvijek imati razlog da nastaviš.
Subota
Nježni anđeo u krevetu pored tebe. Gledaš njenu kosu u slapovima prosutu po tvom jastuku i zatvaraš oči. Pokušavaš isprazniti um, pokrenuti razum ali... tako divno miriše.Nikad tvoj dom nije mirisao na dom ovako jako kao sada. Pokušavaš uporediti, prevrćeš sve ladice svoga sjećanja da nađeš miris sličan ovome - možda vruć kolač na prozorskoj dasci u jesenje jutro? Ne, ne, previše jednostavno. Stare knjige i čaj sa cimetom, pored zapaljene logorske vatre? Odustaješ. Ne želiš svesti čaroliju koju osjećaš na nešto što si već srela. Prepuštaš se, ponovo toneš u san i ništavilo zatvorenih očiju se polako pretvara u vatrenocrveni zalazak sunca... Iz sna te dozivaju nestašni prsti koji ti klize preko kičme, nadražuju, ostavljaju vreli rag slatke ljubavi i razbuđuju te. Kapci su ti teški pa ih još ne pomičeš, ali osjetiš kako ti se usne razvlače u širok osmijeh pri svakom njenom dodiru. Smijeh gotovo da je postao nesvjesna reakcija, nešto poput udisaja ili treptaja... Ili otkucaja srca.
Umorna si, želiš spavati, ali taj prokleti miris... otvaraš oči i ugledaš njeno lice, snene oči koje gledaju kroz prozore tvog postojanja, do same srži. Stavljaš dlan na njen struk i privlačiš je još bliže sebi. Koliko god jako da je stegneš uz sebe, nikada ti nije dovoljno blizu.
"Volim te.", šapućeš joj samo trenutak prije nego što prisloniš usne na njeno čelo i utisneš joj u kožu poljubac protkan čitavom tvojom dušom.
"Lofju tu.", odgovara ti pomalo razigrano, te poput djeteta uranja u svoje mjesto, tačno između tvog ramena i vrata.
Ona je nježno subotnje jutro.
Nedjelja
Nedjelja je tvoje nježno subotnje jutro, nakon što ti prestane govoriti da te voli.

27.02.2017.

Crvena kao osoba

Helenu sam opazila prije godinu dana. I ovog petka je posmatram kroz gusti dim bara, koji neobično laska obrisima njene figure. Viđam je samo ovdje, samo petkom, tačno u 7 sati. Dolazi sama, a sama i odlazi. Ponekad se tu zadesi neki adolescent masne kose i gladnog pogleda, usudi se izaći za njom, te se za nekoliko trenutaka vrati za šank i obgrli čašu, vjerovatno zamišljajući da grli vatrenu ženu koja ga je odbila.
Večeras su nam se pogledi sreli negdje u zraku, iznad glava koje su se okretale za njom poput suncokreta u polju, pohlepno upijajući vatrenocrvene zrake njene pojave. Lagano sam klimnula u znak pozdrava. Nasmiješila se skoro neznatno, više očima nego usnama, te ispuhala gusti oblak dima u već pretjerano zamagljenu prostoriju.
Pogled mi je ostao zakovan na njenom golom ramenu i nakon što se okrenula i zadubila u šare na mermernoj ploči stola. Često sam zamišljala kako mi prsti klize preko te savršene obline, niz blijedu nadlakticu i do tankog zgloba, da bi nam se na kraju prsti upleli u čarobnu harmoniju dodira, kože i mirisa.
Šta me na toj ženi tako neopozivo privlači, ne mogu reći. Mogla bi to biti duga crvena kosa koja u valovitim pramenovima pada sve do struka i prati njihanje kukova dok korača. Mogao bi biti pogled od kojeg krv provri i jurne pravo u obraze, ostavljajući za sobom ozareno lice i klimave noge.
Možda je njen zvonki smijeh, sličan zvuku dobro uštimane harfe, to što me tjeralo da mucam i skrivam znojne dlanove ispod kaputa, dok mi kroz glavu prolijeću slike njenih nogu omotanih čvrsto oko mene. Mogla bih da kažem da je bilo koja od ovih stvari razlog što mi je Helena najdraži prizor svakog petka, ali bih besramno slagala.
Ne, to nije to. Ne posmatram je istim očima kao i ostatak bara. Helena nije komad mesa koji bih rastrgala snažnim čeljustima svoje požude, ne. Nešto je u njoj što mi govori da je još ljepša kad se tek probudi. Nešto u njoj tjera me da je želim voljeti, jer onaj ko je njen, jedini zna koliko je strasti u njenom sanjivom pogledu u nedjeljno jutro.
Onaj ko je voli, zna da Helenin crveni ruž nije ni upola crven, koliko je krvavocrvena boja njene duše.

23.02.2017.

Kraj?

Kako može biti kraj, kada otkucaji
tvoga srca još uvijek odjekuju u mom
tijelu, odbijajući se o zidove prazne ljušture
koja je od mene ostala? Zar je kraj moguć, kada svaki dodir
tvoje kože na mojoj još ostavlja trag,
poput nježnog koraka proljetnih leptira? Zar kraj miriše na tvoju kosu u snena
jutra kad si se budila pored mene,
može li biti gotovo, ako još osjećam toplinu
isprepletenih prstiju u džepu?
Rekla si da je kraj, ne možeš nastaviti ovako.
Stavila si tačku na ljubav toliko jaku,
da su se pred njom poklonili
svi tamni divovi naših duša, gore
se zatresle, a oštre kandže straha
pretvorile su se u zimske
pahulje koje nestaju pred zracima sunca.
Stavila si tačku ondje gdje se ne bi
mogao smjestiti ni zarez.
Za tebe je kraj, ali u meni još
uvijek bjesni oluja
koja za sobom ostavlja samo tragove tebe.


Kompozicije podivljalog uma
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30