Kompozicije podivljalog uma

Čitati uz čaj i zvukove divlje prirode


12.03.2017.

One

One su predivne. Svaka od njih na svoj način toliko posebna, toliko sposobna da me uzdigne do zvijezda. Svaka od njih toliko dobra za mene. Pronalazile su me svaka na svoj način, a sve gubile na isti - moj.
Prva mi je najmilija. Do kasno u noć maštale smo o dalekim predjelima za kojima nam srca žude, za samoćom i tihim razgovorima o stvarima koje su se samo nama činile bitne. Držala se za mene čvrsto poput djeteta za majčine skute, nadajući se da ću je izvući iz duboke provalije u koju ju je gurnula neka druga, nekad prije - baš kao ti mene.
Njene oči su pričale najljepše bajke, sa svakim pogledom šaljući moćne vjetrove ljubavi i požude, njoj tako tople, a meni... meni samo hladne sjeverce koji šibaju kroz dušu poput užarenih bičeva. Kada su te oči zaplakale, osjetila sam potpuno novu bol. U svakoj blistavoj suzi mogla sam vidjeti svoj odraz, neumoljivo tačan, nepogrešivo moj, kako me probada ledenim pogledom kojeg nisam bila ni svjesna. Povrijedila sam anđela. Pokidala sam krhka krila rajske ptice, samo zato što više volim crno perje gavrana.
Druga se pojavila niotkud. Tiho kao san, nježno poput leptira, ušetala je u moj život i poželjela da ostane. Okrenula je leđa svemu što je do tad gradila, samo da bi svoju ruku stavila u moju.
Pričala je bez prestanka, razmičući sivilo pepela u isprepletene hodnike omeđene opušcima, izbjegavajući moj pogled. Da se samo odvažila da me pogleda. Da je samo uhvatila beskrajne priče koje sam joj ispisala pogledom na licu, kosi, rukama. Tako jako sam željela da pročita sve što su joj ove oči pokušale reći. Molila sam je da ode. Samo da preko ruke prebaci plavi kaput i izađe bez riječi. Ne bih je pratila. Preklinjala sam je da shvati da zelenilo mojih očiju nisu livade, planine, ni proljetni vrtlozi tanke trave pod bosim nogama. Da ih je pogledala, znala bi da su ovako zelene mahovine bijednog potočnog korita, izmorenog otužnim slapovima vode koja ne prestaje teći, nikada. Samo da me pogledala...
Treća... treća u sitne sate skakuće pod zvjezdanim nebom, pokušavajući da mi dokaže da je trijezna. Pada. Smijemo se. Navlači kapuljaču i hoda pored mene, obećavajući da je iskrena. Svidjela sam joj se. Zašto - nemam pojma. Misli da joj ne vjerujem ali ne zna, ne zna da u tome nije stvar. Ne zna koliko me podsjeća na tebe kad se onako slatko glupira nasred grada, ne pitajući se ko je gleda.
Usne nam se spajaju i na momenat utonem u zaborav, prepuštam se. Prekidaju nas glasovi i koraci koji su nam sve bliže. Govorim joj da pazi, ne smiju nas vidjeti. Kaže da je ne zanima i ne zna koliko me njen odgovor boli. Nije znala koliko sam iskreno željela da to budeš ti, da me samo još jednom poljubiš pred čitavim svijetom, kao da će naš poljubac polomiti tvrdu mržnju oko svih duša koje nas žele povrijediti. Ona još uvijek ne zna. A uskoro će saznati.
Sve su prelijepe kad se smiju, kada su ozbiljne, zamišljene. Sve su u meni vidjele samo sjenu nečega što je tu davno bilo, nečega što je otišlo zajedno s tobom.

Kompozicije podivljalog uma
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031