Kompozicije podivljalog uma

Čitati uz čaj i zvukove divlje prirode


16.09.2017.

U svijetu odraslih

Čudno je mjesto taj svijet odraslih. Čim postanemo svjesni sebe, glave još visoko na nebu, želimo proći kroz gvozdenu kapiju ozbiljnog života. Maštamo, glumimo, lažemo o svojim godinama - sve to samo da bi nas neka uniformisana prilika na autobuskoj stanici pozdravila kao jednog od svojih. To što naši oblaci djetinjstva još uvijek neodoljivo podsjećaju na šećernu vatu, a životinje koje govore i dalje nisu tako nevjerovatna ideja - to ćemo već naučiti da prikrijemo.
A onda se desi - odrasteš. Ne dođe to lagano kao smjena godišnjih doba, naprotiv. Svijet odraslih tiho se prikrade i zgrabi te usred noći, ostavljajući još topao krevet i izgužvanu posteljinu sa likom slonića Damba. Brzo i neumoljivo.
Bačen si u vatru. Tvrda aktovka koja ti se odjednom stvori u rukama prepuna je uputa, naređenja i spiskova obaveza. Hodaš kao bez glave raskrsnicama nepoznatog grada, sudarajući se sa marširajućom svjetinom zamišljenog lica, koja skreće pogled samo da bi ga na tren poklonila kazaljkama blještavog ručnog sata. Niko se ne izvinjava kad ti stane na nogu. Niko se ne smije. Sreća kao da je davno napustila betonsku džunglu ovog nepoznatog mjesta.
Vremenom naučiš. U svijetu odraslih malo toga smiješ, a previše moraš. Ne vjeruj nikome, zajebaće te. Ne smiješi se prolaznicima na ulici, misliće da si lud. A da možda malo promijeniš frizuru, nešto ozbiljnije?
Ne idu ti šarene čarape uz to. Šta će ti uopšte šarene čarape? Idemo za vikend u šoping, vrijeme ti je da se oblačiš malo elegantnije. A što ne bi kupila kakvu suknju, za posla? Kako nećeš? Budi malo žensko, nisi više dijete.
Govori 'volim te' samo ako osjetiš da je potrebno, plači na sahranama, pričaj tiho i proračunato, nauči da lažeš. U seksu ne trebaš uživati.
Zatvori oči i sveži jezik ako osjetiš nepravdu, ali obavezno svakog mjeseca odvoji 30 KM za dobrotvorne svrhe. Ni manje ni više. Pa kad bi svako uradio isto, siromaštva više ne bi bilo.
Nemoj da te ko vidi s njim, odmah će priča krenuti. Eno i Mirna se udala, sad još samo tebe da riješimo... Šta si danas kuhala za ručak? Boga mi ja onom svom nakuham za tri dana, pa nek podgrije sebi. Pa ja, nisam mu ja sluškinja.
Jesi čula, razvela se Mirna. Raspuštenica, ostavila 'nakog muža i dijete i otišla da landara. Šta će on jadan sada s malim djetetom, još ženskim? Nego kad ćete se ti i onaj tvoj uzet? Ma kako polako bona, krajnje ti je vrijeme.
.
Ipak nije svaki dan u svijetu odraslih baš ovakav... Ponekad se, jednom u pola godine, dvije odrasle žene nađu i porazgovaraju uz kafu. Navečer - uz čašu crnog vina. Ni jedna ni druga ne vole vino i potajno se pitaju da li je to neki prećutni dogovor čitavog svijeta - da se prave da uživaju u toj kiselkastoj splačini boje sredstva za pranje podova. Obje potiskuju tu misao i nastavljaju po ustima mućkati precijenjeni merlot. Tada se gledaju očima punim žara djetinje živosti koja čuči duboko u njima, bez riječi preklinjući jedna drugu da otpočne. Vide njih dvije tada jedna u drugoj sve što je pogrešno u svijetu odraslih. Vide i sve što je ispravno, a davno napušteno, upravo tu ispred sebe. Posmatraju poeziju u svakom uvojku kose, cvijeće i prirodu u iskricama što krase uglove očiju, osjete iskrene emocije u svakom nemirnom pokretu. Čuju zvukove argentinskog tanga u nestašnim prstima kako lupkaju po stolu i osjete dijete u sebi da igra pred ogledalom svoje šarene sobe. U zraku netom iznad njih, samo na trenutak, naziru se iznova oblaci od šećerne vate koji im miluju tjemena.
A onda trenutak prođe. Žar iz očiju se izgubi i vrate se tamne dubine zjenica fokusiranih na sutrašnji dosadan dan. Razilaze se uz uobičajen pozdrav i odlaze kući, iznova zaboravljajući bolji svijet iz kojeg su toliko žurno pobjegle u sadašnjost.

10.09.2017.

Poruka mlađoj sebi

Malena, ne plaši se. I to će proći. Znam da sada ležiš u krevetu, pritisnuta težinom hiljadu svjetova i moliš da prestane.
Znam koliko si puta poželjela da te nema, da samo nestaneš bez traga i glasa. Znam da si to i pokušala. Ali pametna si, uvijek si odustajala u pravi čas.
Javljam ti se iz onog boljeg sutra o kom si uvijek maštala i želim ti reći da ne odustaješ - tu je, odmah iza ugla.
Sigurno mi nećeš vjerovati, ali ono što ćeš uskoro naučiti o sebi nešto je na što sada skoro i ne pomišljaš. Bit će teško, mnogo ćeš da brineš, ali ćeš konačno shvatiti - ipak si bila upravu sve ovo vrijeme. Razumjet ćeš da si s razlogom sumnjala, bježala, krila se od ljudi koji ti se nisu sviđali. Povrijedit će te i oni koje si pustila bliže, ostavit će te samu nasred puta, bez ikakvog razloga i objašnjenja. Patit ćeš, ali bit ćeš dobro. Znaš, neprocjenjivo je moći mirno zaspati.
Mislim da si to već i dokučila, ali shvatit ćeš da ti sigurno ne treba princ na bijelom konju. Istini za volju, za tim nikad i nisi naročito patila, pa ti ova misao neće doći kao veliko iznenađenje. Kao i svaka djevojka tvojih godina koja otkrije feminizam i počne da prevaspitava sama sebe, neko vrijeme ćeš tvrditi da ti ne treba niko. "Nezavisna, emancipovana mlada žena kojoj ne treba muškarac!", govorit ćeš neko vrijeme potpuno ozbiljno. Srećom, to neće dugo trajati i naučit ćeš još jednu lekciju: svaki novčić ima dvije strane. Upoznat ćeš i onu skrivenu, prljavu stranu feminizma i očekivanja koja ona sa sobom nosi. Još jednom ćeš meni olakšati pisanje ove poruke i pokazati da si dovoljno pametna da se ne utopiš u masi venerinih ogledala, dlakavih pazuha i mizandrije.
Sad ćeš govoriti da si "nezavisna, emancipovana mlada žena kojoj ne treba muškarac da joj otvara tegle i ubija paukove", naravno - u šali. Ipak, nešto će biti pogrešno. Ne mrziš muškarce, pobjegla si prije nego što su te do te mjere zatrovale, ali ipak... Nećeš ih ni naročito voljeti. Ponekad ćeš se pitati šta nije uredu s tobom. Otkrit ćeš seks, pokušavati da uživaš u njemu onako kako to rade na filmovima, iznova bivati razočarana. Nećeš biti sigurna da si ikad osjetila ljubav. Naravno da ćeš odmah zaključiti da je problem u tebi, tu grešku ćeš svakako napraviti još mnogo puta.
A onda će se desiti. Kao jedan jedini sunčev zrak koji se krišom uvuče u zamračenu prostoriju, kroz tvoj život će da prošeta neko novi. I sve će odjednom postati jasno. Po prvi put u životu, pomislit ćeš da možda ipak nije sve tvoja krivica. I osjećaj će biti jebeno dobar, jer - ko uopšte želi da bude fabrička greška?
Nova 'ti' nije osoba koja si uvijek maštala da postaneš, čak ni približno. Ali nešto je u njoj novo i drugačije, nešto što govori: "Želim da napredujem!". A to će biti sasvim dovoljno za početak.
Ni slučajno nemoj pomisliti da će s ovim život postati išta lakši. Iza sebe ćeš ostaviti sve što si do tad nazivala problemima, samo da bi kročila u jedan potpuno novi svijet. Na momente ćeš žaliti što si od mame i tate krila sve one gluposti za koje nisi ni shvatala zašto moraju biti tajna. Tek ćeš sada shvatiti šta znači imati tajnu. Naučit ćeš da to nisu šifrirane porukice na listovima svake knjige koje se dočepaš, niti šaputanja u školskim hodnicima koja su svakako svi mogli da čuju. Shvatit ćeš da tajna može da boli, na momente čak i više nego što bi boljela da nekako postane istina. Morat ćeš da kriješ svaki veseli treptaj srca i svaki slatki dodir užarenih jagodica na svojoj nadlaktici. Pisat ćeš ljubavne poruke nevidljivom tintom svojih prtiju po njenom koljenu, ali samo ako je stolnjak dovoljno dug da vas sakrije. Ništa ti neće biti jasno. Zašto se kriješ? Shvatit ćeš da zapravo ne shvataš. Nastavit ćeš da kriješ pred svakim ko ti se učini poznatim. U tebi će da ključa bijes i tuga kakvu prije nisi osjetila, ali čekaj. Malena, ne žuri. Sve će doći na svoje ako vjeruješ. Drži je za ruku čvrsto - i ne puštaj. Bolji život nas obje čeka iza ugla.

03.09.2017.

3. septembar, 2017

Zamolila me da ne pišem o njoj, nikada. Samo da je uvijek gledam ovim pogledom koji joj toliko mnogo govori. Svemir zna da nemam pojma na koji pogled misli. Samo je posmatram, upijam svaku crtu njenog lika, puštam duši da se hrani njenim postojanjem. Ne znam kako izgledam u tim momentima i sigurna sam da to nije onaj pogled koji pokušavam dozvati kad stojim sama pred ogledalom. Ne mogu ga odglumiti, čak ni sama pred sobom.
Brzopleto sam joj obećala da neću pisati od njoj, zbog čega sam se pokajala već sljedeće sekunde. Kako da održim to obećanje? Kako da prešutim hvalospjeve koji se roje u mojoj glavi i traže način da se oslobode? Onda zastanem i razmislim - lako ću.
Brojni pisci i naslovi, silne novele, romani, pripovijetke i poezija, sve sam ih pročitala i od svakoga učila, ali jednu stvar nikad nisam vidjela. Vodili su me kroz guste prašume, skupa smo posmatrali najljepše zalaske sunca i proživljavali trenutke koji su mi bili draži od moje stvarnosti, ali sa njihovim pravim ljubavima se nisam upoznala.
Trudili su se, naravno, da mi predstave ta predivna bića u kojim su oni sami pronalazili utočište i sigurnost, ali ih ja nisam vidjela. Koliko god pokušavala, nisam mogla mislima da dozovem sjaj u snenim očima, topli osmijeh ni nježne vrhove prstiju koji vatrenim dodirom pišu po koži svog ljubavnika.
Pa kako onda ja, ništa do ludo uporna osoba sa olovkom i papirom, mogu da prikažem nekoga poput nje? Kako da opisujem čaroliju njenog osmijeha, kad znam pisati jedino ako mi dušu pritišće bol toliko velika, da riječi izlaze umjesto vriska i poput kapljica krvi padaju na sto?
Neću pisati o njoj, nisam dostojna. Umjesto toga, izaći ću na svjetlost koju mi nudi i gledati svijet novim očima.
Neću pisati o njoj, ali ću pisati za nju.

Kompozicije podivljalog uma
<< 09/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930