beats by dre cheap

Voljeti sebe

U zadnje vrijeme toliko često govorim 'rekla sam ti', da počinjem sama sebi ličiti na srednjovječnu viklerušu sa tankom cigaretom među prstima. Znate ona što sjedi u frizerskom salonu bar sat vremena duže nego što je neophodno, mlati nogom po zraku dok se polako ukorjenjuje u stolici i samo priča - o svojoj natprosječnoj djeci, natprosječnim kućnim ljubimcima, vlastitoj natprosječnoj egzistenciji i tako dalje. Eh, ta vikleruša.
Uhvatim se sve češće i da likujem dok izgovaram te riječi. "Jesam rekla?", popraćeno pretjerano entuzijastičnim osmijehom, ako se uzme u obzir da je to što sam rekla bilo "uradiće tačno ono što smo joj govorile da ne radi, sjebaće se i onda će se opet vratiti nama da nam kuka."
Ali u stvarnosti, ne radujem se ja tuđoj nesreći. Ne radujem se toliko ni činjenici da sam bila upravu, koliko se smijem da ne bih zaplakala od muke. Kako je moguće da ljudi sami sebe toliko ne poštuju, da neko drugi više pazi na njih nego oni sami? Šta je to u nama što nas toliko silno gura iz greške u grešku, usprkos ljudima koji svom snagom vuku za rukave i odvlače nas od ambisa? U konačnici, šta je to u ljudima, što ih navodi da zatraže pomoć, a onda je odbiju i urade po svom? Krenu na skakanje s padobranom, a onda odbiju staviti padobran na leđa, samo par sekundi prije nego što iskoče iz aviona.
Da se razumijemo, nisam ni ja ništa drugačija. I ja sam uvijek nepresušni izvor mudrosti i zdravog razuma svima, osim samoj sebi. Ljudska priroda je nevjerovatan fenomen. Želimo sebi svo dobro ovog svijeta, ali uvijek rješavamo tuđe probleme sa čistijim umom nego vlastite.
Moglo bi to biti jer se svi mi osjećamo kao da se izdvajamo iz mase. Svi imamo osjećaj da smo drugačiji od čitavog monotonog svijeta. "Postoje dva mentalna sklopa kod ljudi - moj i onaj drugi, koji ima ostatak čovječanstva. U skladu s tim, na mene nisu primjenjive ni klasične psihološke metode, moja ljubav, moj strah i moja sreća - drugačiji su nego kod drugih a, istini za volju, i stabilnija sam od njih. Što bih onda primijenila svoje pametne savjete na vlastitom životu? "
A onda se sve sruši, strmoglaviš se u provaliju i na njenom dnu se sretneš ponovo sa svim onim ljudima za koje si 'znala' da će tu završiti jer te nisu poslušali.
Nije dovoljno da se ovo desi jednom. Nije dovoljno ni dva, a uglavnom ni tri puta. Moraš se nebrojeno mnogo puta zakovati u nebesa, srušiti se i opet podići, dok konačno ne otvoriš oči. Ikar bi ponovo napravio istu grešku, da mu prvi put nije bila fatalna. Mi imamo tu sreću da nas većina naših grešaka ne ubija. Ponavljamo ih neumorno, sve dok ne naučimo kako da ih prestanemo praviti, ili barem dok ne shvatimo da je potrebno sagnuti se ako ti u lice leti teška hipotetička bejzbol lopta koja se zove život.
Napokon, sa dušom i životnim elanom nakupljenim u kantu u vidu sitnih komadića, shvatiš neke stvari. Možda ipak nisi posebno biće koje se izdvaja iz mase, možda ipak tvoje slomljeno srce boli jednako kao i tuđe. Tvoje kosti pritišće isti teret kao i bilo koga drugog, svi krvarimo istu krv.
Onda sjedneš u mirnu oazu svog postojanja, istreseš na zemlju sve komadiće i nanovo se stvaraš, uplićući u svaki šav svaku dobru misao koju si prije tako srdačno dijelila svijetu, ne ostavljajući sebi niti jedan jedini slog.

Kompozicije podivljalog uma
http://dijeteduge.blogger.ba
05/03/2017 15:07