beats by dre cheap

Snijeg

Pričaš mi o odlomljenim granama i pognutom cvijeću koje je aprilski snijeg ostavio iza sebe. Tužna si, ljuta čak. Pokušavam da popravim situaciju, govorim kako će Majka Priroda naći načina da sve popravi. Normalno je, drveće se očistilo od starog granja, nastavlja rasti...zatišje. Čekam tvoju reakciju i osjećam krv kako mi juri u glavu, dajući mojim obrazima nijansu crvene koja mi se prije tebe nikad nije dešavala.
Napokon progovaraš. "Samo mislim da je jako tužno, s obzirom da se radi o ŽIVOM BIĆU." Ponovo tišina. Ostavila si me samu u praznoj hali, bacivši na mene teret svojih riječi, tjerajući me da se osjećam krivom jer ne žalim polomljeno granje divlje trešnje.
.
Oduvijek sam voljela snijeg. Ima nešto čarobno u načinu na koji sve zašuti i pusti pahuljama da pjevaju akapele dok lagano lepršaju ka tlu. Noćno nebo boje sangrije i beskrajni vihor sitnih bijelih krijesnica u meni su oduvijek budili osjećaje drugačije od svega ostalog.
Nikad mi nisu bili jasni ljudi koji se mole za sunce i ljetne žege, a uvijek ih je bilo više. Prije sam pokušavala da ih ubijedim, pričala im priče o ljepoti snijega, trudila se da im dočaram sve što vidim kad pogledam u planine prekrivene besprijekorno bijelim ćebetom. Odustala sam od toga kad sam shvatila da je bespotrebno. Malena pahulja će ostati jednako očaravajuća, nezavisno od toga kako je drugi vide.
.
Kada si ušla u moj život, opet sam osjetila predivni spokoj koji mi je prije donosio samo decembarski snijeg. U zagušljivoj vrelini ljeta, tvoja pojava se nadvijala iznad mene poput ugodnog hlada guste prašume. Slagala bih kad bih ti rekla da sam znala da donosiš takav smiraj, ali te moja duša prepoznala i prigrlila kao starog znanca iz prošlog života.
Zvala sam te pahuljom, jer si upravo to i bila. Maleni kristal savršeno bijel, izdaleka toliko običan, a tako poseban svakome ko ti priđe dovoljno blizu prije nego što mu se otopiš na dlanu.
Još si po nečemu bila poput snijega. Fatalna u svom savršenstvu, bolno ledena i neumoljivo silna, sručila si se svom snagom na tanke niti mog bića i pokidala ih kao paučinu. Baš kad su procvali beskrajni vrtovi moje psihe, kad su zarasli stari ožiljci i kroz pjesmu olistale nove radosti srca, prestala si biti sitna pahulja rasplesana u zraku iznad mene, a postala oluja koja ruši sve pred sobom. Pritisnula si svaku tek oživljenu misao i savijala je do zemlje, sve dok se nije prelomila pod težinom tvojih riječi. Sve tek ocvale ideje, sve mirisne ružičaste cvasti, leže mrtve na zemlji iskidane oštrim sječivima snježnih kristala. Nikada neće postati krupne tamnocrvene trešnje koje smo trebale ubrati zajedno.
.
.
Ovog aprila, snijeg se vratio da me još jednom pokuša razveseliti. Umjesto toga, polomio je granje i iskidao cvijeće, dozivajući psovke i bijes na usne najmanje oštećenih. Da, dok se svi ljute na besprijekornu bjelinu njegovog plašta, drveće mu oprašta. Pognuta topola oplakuje svoje ozelenjele udove i upire suzne oči u tlo, ali ga još uvijek voli svim srcem. Oprostit će mu i u kasnu jesen ponovo će da se zagrle i zaplešu tango na vjetru.
Zato nemoj, mila, pokušavati da me okriviš za bilo šta. Razumijem ja bol prelomljenog granja i bolje nego što misliš. Pognuta trešnja se ne ljuti na ledeni bijeli pokrivač, pa nemoj ni ti. Umjesto toga, znaj da ga voli jednako snažno, jer je svemir upravo tako odlučio.
Ipak su najjače ljubavi uvijek najbolnije.

Kompozicije podivljalog uma
http://dijeteduge.blogger.ba
20/04/2017 22:01