beats by dre cheap

3. septembar, 2017

Zamolila me da ne pišem o njoj, nikada. Samo da je uvijek gledam ovim pogledom koji joj toliko mnogo govori. Svemir zna da nemam pojma na koji pogled misli. Samo je posmatram, upijam svaku crtu njenog lika, puštam duši da se hrani njenim postojanjem. Ne znam kako izgledam u tim momentima i sigurna sam da to nije onaj pogled koji pokušavam dozvati kad stojim sama pred ogledalom. Ne mogu ga odglumiti, čak ni sama pred sobom.
Brzopleto sam joj obećala da neću pisati od njoj, zbog čega sam se pokajala već sljedeće sekunde. Kako da održim to obećanje? Kako da prešutim hvalospjeve koji se roje u mojoj glavi i traže način da se oslobode? Onda zastanem i razmislim - lako ću.
Brojni pisci i naslovi, silne novele, romani, pripovijetke i poezija, sve sam ih pročitala i od svakoga učila, ali jednu stvar nikad nisam vidjela. Vodili su me kroz guste prašume, skupa smo posmatrali najljepše zalaske sunca i proživljavali trenutke koji su mi bili draži od moje stvarnosti, ali sa njihovim pravim ljubavima se nisam upoznala.
Trudili su se, naravno, da mi predstave ta predivna bića u kojim su oni sami pronalazili utočište i sigurnost, ali ih ja nisam vidjela. Koliko god pokušavala, nisam mogla mislima da dozovem sjaj u snenim očima, topli osmijeh ni nježne vrhove prstiju koji vatrenim dodirom pišu po koži svog ljubavnika.
Pa kako onda ja, ništa do ludo uporna osoba sa olovkom i papirom, mogu da prikažem nekoga poput nje? Kako da opisujem čaroliju njenog osmijeha, kad znam pisati jedino ako mi dušu pritišće bol toliko velika, da riječi izlaze umjesto vriska i poput kapljica krvi padaju na sto?
Neću pisati o njoj, nisam dostojna. Umjesto toga, izaći ću na svjetlost koju mi nudi i gledati svijet novim očima.
Neću pisati o njoj, ali ću pisati za nju.

Kompozicije podivljalog uma
http://dijeteduge.blogger.ba
03/09/2017 22:44